|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Jul 2007. |



|
Ovaj put zla sreća i izopačene avanture počinju i pre starta akcije. Naime, u vreme planiranja ove avanture, veliki verač Vlada
je praktično već bio u Sićevačkoj klisuri, pentrao se goloruk po liticama i visio na konopcima kao lutak (to je, kažu, neki
sport). S obzirom na to da mu se nije isplatilo da se vraća za Beograd, produžio je pravo iz Niša za Vranje, da dočeka drugare
i krene put Besne kobile.
Tajming je bio takav da je trebalo provesti noć u Vranju, a kad već imaš vreću i šator logično je da samo potražiš neko lepo mesto - na primer neki potočić. Vlada je pronašao potočić, smestio se i zaspao uz umirujići žubor razigrale vode. Ujutru je otvorio umorne okice, osvrnuo se oko sebe i shvatio da je spavao pored - kanalizacije. U međuvremenu, druga dva člana ekspedicije putovala su vozom iz Beograda. Voz je, naravno, kasnio u polasku skoro ceo sat. Posle celonoćnog krivljenja po kupeu, jutro ih je dočekalo zabrinute - kako sad prepoznati Vranje? Srećom, kondukter je bio budan i objasnio je da prvo ide Vranjska Banja, pa onda odredišna stanica. Kako je vreme odmicalo, postajalo je jasno da neće biti moguće da se stigne na vreme na autobus koji iz Vranja vozi sa selo Kriva Feja. Brzom promenom plana došlo se do rešenja - pošto je Vlada potvrdio da autobus staje i u Vranjskoj Banji, prerutirali smo maršrutu i promenili zborno mesto. Doduše, morali smo da ostavimo zbunjenog konduktera koji je na svoje "Eeeej! Ovo je Vranjska Banja, a ne Vranje!" dobio odgovor "Predomislili smo se!", ali šta da se radi... U V.B. se ekipa kompletirala, i krenuli smo put Krive Feje. Pospani autobus je vijugao uzbrdo, Vlada je škljocao aparatom i prepričavao utiske iz Vranja. U selu smo se opskrbili hlebom i vodom i nastavili ka planinarskom domu. Planinarski dom je veliki i dobro napravljen, ali je prazan i pomalo zapušten. U dobroj tradiciji Twin Peaks-a, na putu do i posle Doma su nas savetovali jedan gluvonemi pastir i bivši rudar sa plastikom umesto dela lobanje. Ovaj drugi nam je pričao kako su sve okolne livade rasprodate po visokim cenama (5 eur / kvadratni metar) i kako će tu da niknu silne vikendice. Kad smo stigli do doma, tu se pojavio i ćutljivi kauboj, stariji čovek sede brade sa velikim šeširom. Otvorio nam je dom, a mi nismo mogli da se odlučimo da li ćemo u njemu da noćimo, ili samo da ostavimo stvari dok osvojimo obližnju Besnu Kobilu. Ipak smo se zahvalili domaćinima i produžili dalje sa punom opremom. Nedaleko od Doma smo skrenuli sa puta da čalabrcnemo. Vreme je bilo teško. Sunca ne bi, kiša je lebdela između neba i nas, oblaci su nas opkoljavali. Moglo je da zadaždi svakog trenutka, ali nije. Pratili smo široki put ka vrhu Besne Kobile. Ovaj vrh, inače, važi za negostoljibive - samo par meseci u godini nema snežni pokrivač a gore besne jaki vetrovi. Kad smo ugledali repetiror i uputili se ka njemu, razumeli smo zašto Kobila ima takvu reputaciju. Vetar je šibao, bilo je sve hladnije, a magla je obavijala nisku travu. Ubrzo nismo videli skoro ništa, vetar je bio veoma jak i morali smo da se utoplimo u jakne. Noge su bolele, ljuljali smo se na vetru, ali nije bilo izbora nego da nastavimo putem, nadajući se da se on završava na vrhu. Stvarno, u magli se pojavio kompleks sablasnih zgrada, u kojima prepoznasmo repetitor. Tu smo (u toploj zavetrini) zatekli ekipu od trojce tehničara koji su gledali isti kanal na tri televizora. Kratko smo se zadržali, popričali, konstatovali temperaturu od 6 stepeni i napunili se vodom. Nastavili smo ka obližnjem vrhu, i onda dalje na severoistok. Kad smo i zvanično osvojili vrh, dalje smo morali da se oslonimo samo na kompas. Nije bilo jasnog puta, magla je bila gusta kao mleko, i jedino što smo mogli je bilo da se držimo pravca sever-severoistok. Negde u tom smeru se nalazi ruski spomenik na ruskom putu, a po karti je trebalo samo da nastavimo grebenom. Nije nam bilo svejedno, ali sve je prošlo bez problema, i začudo, izbili smo pravo na ruski spomenik. Kod ruskog spomenika (koji nema tablu, slova ni broja) smo se malo odmorili i nastavili u istom smeru, s namerom da dođemo do Vlasinskog Jezera. Beše tu put, ne baš veliki, ali išao je tamo gde smo i mi hteli. Mirno smo nastavili laganim korakom i upijali mir okolnih planina. Vreme je odmicalo, sene su se dužile i podizanje kampa se više nije moglo odlagati. Zatekli smo se na raskrsnici na kojoj nismo znali kuda da skrenemo, levo je bila mlada borova šumica a svuda okolo gole poljane. Šumica je izgledala kao idealno mesto za šator i kamp. Nažalost, ubrzo smo shvatili da nismo jedini koji su došli do tog zaključka - u šumicu vode kolotrazi u travi, u njoj je 5-6 ugaslih ognjišta i ogromna količina razbacanog đubreta. Kud god smo krenuli nalazili smo flaše, konzerve, karton, papiriće, plastiku, i ostalo đubre. Ako nema đubreta, onda su tu gomilice toalet papira - što navodi na antropološki zaključak da su ljudska bića pojedine uglove koristila kao improvizovane klonjare. Mlada četinarska šuma je neupotrebljiva za vatru, u blizini nismo našli vodu i bili smo na sred divlje deponije. Vlada je izabran za agenta za nepokretnosti i on se bacio na pronalaženje dobre lokacije za šator. Druga dvojca su istraživala dostupnost obližnje listopadne šume koja se nalazila strmo nizbrdo i tom prilikom pronašli jedno pojilo. Podigli smo šator, zapalili vatru, donosili drva, zagrejali se supicom i zaspali mirnim snom. Jutro nije počelo rano. Osim što smo se naspavali, temeljno smo oprali suđe na pojilu i napunili čuture "tehničkom vodom" (bilo je đubreta iznad i oko izvora). Spajdermen-JapanskiTurista-Indijanac Vlada pokrenuo je u nama duh dobrote i ekološke savesti i ubedio nas da pokupimo đubre koje smo zatekli. Imao je veliku kesu za đubre koju smo napunili otpadom naših prethodnika. Nismo uklonili ni trećinu ukupnog đubreta, ali ipak je bilo malo čistije. Punu kesu smo ostavili pored puta, uz poruku sa molbom da je neko ponese. Jedan putnik namernik nas je uputio kojim drumom da nastavimo od raskrsnice i mi smo u 14h nastavili putešestvije ka Vlasinskom jezeru. Pratili smo put i slušali kompas. Da bismo stigli do vode, trebalo je da idemo na severoistok, i to je bilo jedino merilo pravca. Pratili smo bledi put, i on je na jednom mestu ušao u mladu jelovu šumicu. Mi tuda. Onda je nestalo puta ali su se pojavile borovnice. Nismo baš bili sigurni da su to borovnice, ali su bile ukusne pa smo navalili. Lutajući dalje, izbili smo na vrh ovog prelepog brda, ugledali ispred sebe blago kameniti mali greben, a oko nas lepotu. Zastali smo da uživamo u lepoti tog malog prostora. Snimak sa vrha možete videti ovde. Nastavili smo grebenom, i spustili se na veći put, iz kojeg se kasnije izdvojio drugi put koji ide na severoistok. Pratili smo ga i uhvatio nas je mrak. Ponovo u četinarskoj šumi pored puta, ovaj put bez đubreta. Ponovo sa listopadnom šumom daleko nizbrdo, ovaj put sa tranzistorom koji se dernja u daljini. Divno veče, mirna noć, dubok san. Ujutru dalje tim putem, bez lutanja. Ulazimo u šumu, nema skretanja, samo put. Oduševljeni smo što put stvarno stalno ide na severoistok. Usput jedemo maline, kupine, borovnice i divlje jagode. Izlazimo iz šume, livade, krave, konji, ovce, čovek. Čovek kaže da smo na dobrom putu. Samo tako da nastavimo i za sat-dva stižemo do jezera. Tako je i bilo. Izbili smo na magistralu, kod motela, pošte i policijske stanice. Naravno, odmah smo potražili kafanu da se bacimo na riblju čorbu. Usledilo je veliko razočaranje - iako su na 100m od jezera, ni hotel ni kafana nemaju u ponudi ništa od ribe osim - pastrmke! Raspitali smo se za autobuse i produžili dalje zapadnom obalom jezera. Pošto put nije išao uz obalu, mi smo išli prečicom kroz vresište, gazeći kroz blato i travu, očekujući svakog trena da propadnemo u močvaru. Namučili smo se, ali smo ipak stigli na čvrstu zemlju, nedaleko od ribarskog kampa na malom poluostrvu. Ponovo nismo imali sreće sa lokacijom, pa smo kamp podigli 50m od mesta koje je celo ribarsko naselje izgleda koristilo kao WC, a suvog granja nije bilo ni za lek. Ipak, našlo se nešto grančica i zanoćili smo uz vatru i supu. Sutradan smo se vratili do hotela, pa autobusom do Niša, pa za Beograd. |