Septembar 2007.
Bila je to prava samoubilačka misija... čista mazohistička ludost
Trešnjica 07
880m
32km
Ivan, Vasilije
Septembar 2007.
Bila je to prava samoubilačka misija... čista mazohistička ludost
   Tih dana smo ponovo počeli ambiciozno da planiramo neku novu akciju. Gospođica Milica je izrazila želju (da ne kažem zahtev) da se ide na neku vodu - reku, jezero... Posle dilemisanja između Drine i Đerdapa, iz arhive ideja izvukosmo kanjon Trešnjice. Ova rečica teče negde od Povlena u Drinu, i priča se da ima prelep kanjon kojim se teško prolazi, pa ga Žandarmerija koristi za vežbanje.
Po starom običaju u početku je bilo mnogo interesenata, ali kako se približavao planirani datum tako su počela odustajanja zbog obaveza, vremena itd. Ovaj put nećemo spomenuti da nas je Nikola ispalio zato što nam je on obezbedio fotoaparat kojim smo zabeležili lepotu i muke naše avanture.
   Ukratko, išli smo Vasilije i ja. Ispostavilo se da je to maksimalan razuman broj sadista.
   Nebo je tog jutra bilo teško i mokro, vazduh gust a mi smo čekali autobus na beogradskoj autobuskoj stanici. Pošto je našoj startnoj poziciji (ušće u Drinu) najbliža Ljubovija, a iz nje vikendom nema autobusa, igrali smo na rizik da će autobus do Bajine Bašte biti tako ljubazan da nas istovari na neplaniranoj stanici. Plan je uspeo i predusretljivi vozač nam je stao na samom mostu preko Trešnjice. Izašli smo, još jednom pogledali u nebo i zaputili se uz reku.
   Tlo je bilo natopljeno, kiša je lebdela u hladnom vazduhu. Krenuli smo malim asfaltnim putem koji je išao pored reke. Posle nekoliko kilometara naiđosmo na ribnjak pastrmki - obradova nas nada da bismo mogli da se počastimo u restorančetu, ali restorančeta ne bi. Nije bilo čak ni ribopazitelja, pa smo sami razgledali čudesni lavirint bazenčića. Idemo dalje. Stižemo do škole i crkve, lepo mesto, kiša se pojačava. Od crkve više nema asfalta, ali put je širok. Krajolik počinje da se menja, i sve je manje pitom. Nailazimo na jedan veliki odron sa leve strane i od njega moramo da izmišljamo stazice.
   Vreme se nije poboljšavalo. Počelo je sa finom prašinastom kišicom, pa se povremeno pojačavalo u upornu sitnu kišu, pa prestajalo... Mi smo oblačili kabanice, skidali ih... ali smo ipak vrlo brzo bili mokri. Moja brilijantna zamisao je bila da ne idemo rekom već da tražimo staze koje idu paralelno sa njom. Takvih staza je u početku i bilo, ali su volšebno nestajale i nastajale. U stvari, tim putevima su se poslednji put prolazilo u kasnom neolitu.
   Posle gubljenja i provlačenja, negde pred sumrak, naišli smo na jedno veoma lepo učšće. Jedan potočić se ulivao u našu reku nama sa leve strane, beše lep kamenit proplanak, i mi odlučismo da tu prenoćimo. Pošto smo očekivali kišu, nismo se oslanjali na kineski šatorčić za 1000 dinara, nego smo poneli i jedno šatorsko krilo. Kao što se može videti na slikama, primenjene su tajne šumske tehnike vezivanja živog granja lijanama, i dobili smo robusnu dvoslojnu zaštitu od nebeskih voda. Noć je protekla mirno i bez doživljaja, probudili smo se okrepljeni i zagrejani.
   Nastavili smo istim naumom - uz kosinu, nepostojećim stazama. Osim što je postalo uzaludno oslanjati se na moje halucine projekcije puteljaka, nastavak je bio sve opasniji. Penjanje uz blatnjave strmine je bilo na granicama naših mogućnosti, a najrizičnije su bili široki odroni sitnog drobljenog kamena, koje smo mi od milošte zvali "plaže". U nedostatku oslonca i grana, pogrešan korak bi nas odveo pravo dole preko litice u kameno korito reke.
   Očajnički tražeći staze, išli smo uzbrdo. U jednom trenutku smo došli podno velike stene koja je delovala kao lep vidikovac. Popesmo se na nju i napojismo se pogledom.
Bilo je oko 16h, a sa tog mesta se lepo videlo da kraj kanjona nije blizu. Pošto smo ručali, pao je dogovor da se nastavi rekom. Počeli smo da tražimo najbolje mesto za spust, što nije bilo lako. Vasilijeva ideja je bila da na se na prvoj plaži prepustimo gravitaciji, jer je to najbrži put. Pokušao sam da ga odgovorim i kompromis je pronađen u jednoj solidno zarasloj plaži sa krupnom kamenjem. Prvo smo pustili rančeve - rrrr.. tup, okret, tup, puh! Zamakoše iza stenovitog korizonta. Onda smo pustili Vasilija - rrrr.. tup, okret, tup, puh! Zamače iza stenovitog korizonta. Ja nisam smeo. Zvao sam ga, zvao... najzad se odazvao i javio da je sve dobro. Stidljivo sam kliznuo nizbrdo i bez problema sleteo na obalu. Idemo dalje.
   Kretanje rekom je bilo još teže i opasnije - morali smo često da je prelazimo i da balansiramo na vlažnom kamenju, nosivši ogromne rančeve. Pogrešan korak i lobanja puca na steni, a pluća se pune svežom planinskom vodom.
Sporo i naporno smo napredovali uzvodno. Bilo je jasno da ćemo morati da prenoćimo tu... negde. Srećom, baš kada su nestajali poslednji zraci sunca, pojavilo se malo proširenje, taman toliko za šator. Jeste tvrdo, ali bolje nema. Suva odeća, noć, žubor reke.
   Jutro. Danas moramo stići u Beograd. Poslednji autobus iz Valjeva polazi u 20h. Kako god znamo i umemo moramo da se izvučemo.
Krenuli smo dalje jedinim putem - uz reku. Već posle stotinak metara došli smo do potpuno neprohodnog dela sa ogromnim kamenjem, dubokim virovima, okomitim liticama. Vrteli smo se neko vreme u krug, ali beznadežno. Najzad, ugledasmo dalekovod koji je išao preko reke i krčevinu oko bandera, uz brdo. Pošli smo tuda (gotovo sasvim neprohodno), pa bočno, pa staza i - taraba! Mi ka tarabi, kad tamo i kuća i put i ... traktor sa ljudima!
   Pitasmo ljude za put za Pašnu Ravan, i oni nas uputiše da nastavimo putem preko reke, pa na brdo do škole pa dalje. Od tada više nije bilo opasnog veranja - samo kolski putevi, livade i šumarci.
   Istovremeno, počinje nestvarni deo puta gde nas Fortuna prati u stopu.
Uzbrdo livadama, suce sija, meštani ljubazni. Meštani su nicali uvek tačno na mestima gde su nam bili neophodni - pre svakog kritičnog račvanja, posle svake dileme, prst sudbine budio je nekog seljaka da nas uputi kuda treba ići. Saznali smo i da ne moramo da stopiramo na Pašnoj Ravni jer tu staju autobusi za Valjevo, od kojih jedan ima u 13.30 a drugi u 18.15. Našli smo i školu na brdu, i prodavnicu i sve dalje puteve, ali nas je snaga izdavala. Mokri, premoreni, jedva smo došli do asfalta.
   Naravno, to gde smo mi izbili nije baš Pašna Ravan, ona je ili levo ili desno - ljubazni šofer nam je pomogao. Pošto sam ja mislio da je Valjevo u pogrešnom smeru, propustili smo autobus. Srećom, saznali smo da za sat vremena ide drugi, i to pravo za Beograd. Tu radosnu vest smo proslavili u kafani, uz čorbicu.




Naša planinarenja - slika